Još od prošlog pisanija me, opet, svrbe prsti. Da ne bude zabune, ne kao ove „naše” da uzmem neki procenat, namestim tender, opalim neki zvučni top na rulju ili tome slično. Ne, nego da udarim po tastaturi i sav taj haos pretočim u reči i izbacim iz glave vesti koje obeležiše prethodnih par nedelja.
A haosa, ludila, a bogami i gluposti imamo na pretek. Sterija, Nušić, Domanović i drugi velikani sa nebesa nas verovatno zavidno gledaju. Mada, ne bi im bilo lako pisati satire dok žive u satiri, sa totalnim overload-om materijala za pisanje. Ne prođe ni mesec dana od onog nemamo – imamo u kutijama – ipak je na ulici, ali nije korišćen – zvučni top, a tema ima više nego dana. Redosled nije hronološki preterano bitan. Sramota, zloba, bahatost i glupost – jesu.
Njegova svetost
Spadam među kakve-takve vernike. Tako sam nekako vaspitan od malena, a davno je to bilo. I sramota me je, Bože oprosti. Kome će da (ne) prašta – njemu ili meni – valjda ćemo videti. Čitajući i gledajući sve ono, samo sam zamislio prvu seobu Srba u njihovoj režiji. Cenim da bi ukratko sve to išlo nekako ovako:
Svi vi koji imalo mislite svojom glavom – ostajte gde jeste, mi odosmo, kazao bi duhovni otac naroda. I onda, posle daleko više pređenih kilometara od planiranih, pod neočekivanom vrelinom i udarima Osmanlija, čudili bi se kako su došli do kapija Konstantinopolja, iliti Istanbula, kako ga lokalci tada zvaše.
„Pa šta?!”, zapitao bi onaj drugi, politički vođa u njemu. „Bitno je da smo negde stigli, a kuda su vas pa vodili oni prethodni?”, rekao bi taj isti, pre nego što ga duhovni otac dopuni: najvažnije je da smo one budale što misle ostavili daleko iza sebe da dižu te „cvetne” revolucije, sami sa sobom.
Kako li se ova priča završava? Verovatno kuknjavom kod sultana, uz neizmernu zahvalnost i naglašavanje dubokih istorijskih veza.
Rušitelji ustavnog poretka
Hvala svevišnjem, onih šestoro iz Novog Sada, od kojih jedan sa Stav-om, već mesec i po dana su na sigurnom – u pritvoru. Sa tendencijom da tamo i ostanu. Kojoj sili se zahvaliti što je ta ozbiljno organizovana grupa, sa jasnom idejom, planom i vizijom, sklonjena na neodređeno?
Samo ako poslušate onaj (ne)legalni audio zapis, koji ste odmah mogli čuti u rodoljubivim tabloidnim medijima – jasno vam je kakvu opasnost predstavljaju. Slušao sam jedared, na nekoj radionici u vrtiću, isto tako razložno, ali na sreću benigno, razmišljanje šestogodišnjaka o čestitkama za 8. mart. Doduše, kada bolje razmislim, možda je trebalo i tada da se reaguje. Nikad ne znaš u kom pravcu to može da ode.
Malo me brinu onih drugih šest, što negde po belom svetu smišljaju ko zna šta. Idu svakojaki praznici i bitni dani. Ko zna kakvu pakost mogu da naprave bivšoj učiteljici ili komšiji kojeg nisu voleli?
U strahu zamišljam državu gde se pravosuđe pridržava zakona „k’o pijan plota”, daleko bilo. Onda bi i ovi pritvoreni zlotvori možda kovali neki novi zločinački plan – sa slobode.
Draga Saveta, imam nešto loše u mojoj glavi
Što bi rekao Zoran Radmilović u Maratoncima – „‘AJDE!?”. A, ako ćemo baš iskreno, valjda to nešto u glavi imamo svi. Sa svojim skromnim znanjem psihologije, znam da je dobro takve stvari podeliti. Većina nas sa prijateljima, neki i sa stručnim licima, a ako već imaš priliku – što ne i sa celom nacijom?
Naravno, dežurni kritičari, domaći izdajnici & strani plaćenici, videće u tome sve i svašta. I to od jedne sasvim ljudske i iskrene rečenice da se neko plaši i da je počeo da želi osvetu prema svima koji su povredili njegova tanana osećanja.
Pa nije li to ljudski? I kakve veze ima što je to došlo od predsednika – kao da nije čovek.
Pa šta ako drži, ili se trudi da drži, sudstvo, policiju, vojsku, gradove, opštine, mesne zajednice i kućne savete? A i one fine mladiće koje stalno nešto prozivaju samo zbog oblačenja, a pojma nemaju da je crno večito u modi i da fantomke i kačketi idu uz palice, čekiće i ostali alat.
Ali džaba ja vama pišem kada ne pratite modu.
JA sam kriv
I naravno, uz krivicu ide odgovornost, rekao bi neko ko pojma nema kako se jedno stado, pardon država, vodi.
Pa naravno da ću, kada hoću, da uđem u zgradu koju sam JA izgradio ili renovirao. I šta imam koga da pitam! Zna se šta je privatno vlasništvo, a tamo mogu da vodim koga JA hoću. Prijatelje, novinare, drugare i par likova što znam sa tribina.
I opet će dežurna zakerala da kevću – te nije to od tvojih para, te postoje neki protokoli, neka intenzivna nega, neki zakoni, neka Hipokratova zakletva, a i neki pacijenti sa njihovim, puj-puj, daleko bilo, pravima.
Isti ti kojima ništa ne valja, pomenuće i ono pravosuđe, gde sede neki tužioci i sudije koji bi trebali da reaguju po zakonu – kao da ih ne plaćam JA. O lekarima, a i onim nekim prosvetarima sa čudnom ljubavlju prema krompirima i ko ih plaća, verujem da ne treba ni govoriti.
Koliko je teško ljudima ugoditi! Sve završim, primim pedesetak njih kod sebe i od svojih para, i opet te južne komšije imaju primedbe.
Sve što ostade nespomenuto
A ima više bizarnosti nego dana, da se ne ponavljam – nova Vlada slobodarske nam zemlje sa 30 ministarstava, Dejan Vuk Stanković među njima, privođenje rektora Đokića, novi cirkus ispred Skupštine, trodnevno poselo u centru Beograda uz osnivanje prigodnog pokreta (i besplatne pljeskavice plus stolice za odabrane), Baja Mali Knindža da ga ne uvredimo, prosvetne inspekcije svuda oko nas, krompiri umesto plata za nastavnike i profesore, genijalno (ne)legalno rešenje online nastave, a za šlag na tortu – nov, novcijati Falcon za internacionalna brukanja sa stilom.
I naravno da tu nije kraj, ali ću se ipak zaustaviti. Čak neću spomenuti jednog dekana, koga gledam dok završavam tekst. Dekan koji zove policiju da ga uvedu na fakultet, pa ne uspe. Neću ni o policiji koja mlati studente i građane pendrecima. Ostaviću ih za drugi put. Kada me prođe mučnina i bar malo pusti bes.
Nekako vidim Domanovića i Nušića u nekoj nebeskoj kafanici kako polako ispijaju rakijicu, vrte glavom i pitaju se što su se rodili u pogrešno vreme.
I za kraj – neki dobri štetni uticaji
Pozdrav biciklistima, maratoncima, svim studentima i srednjoškolcima, ratnim vojnim veteranima, bajkerima, građanstvu, zborovima, demokratiji, ogromnom delu državnih službi koji nešto buncaju o pravdi i dostojanstvu, blokadama RTS-a i radnicima koji to podržavaju. I svima drugima što upropaštavaju ekonomskog tigra.
Izvinjavam se ostalim štetnim uticajima koje nisam spomenuo. Kao što rekoh – information overload.
Mada, nešto mi se čini da bi, onaj gore nepomenuti imenom Arsenije III Čarnojević, bio ponosan na sve te štetne uticaje. Kao i Dositej. A verujem i Sveti Sava lično. Ako grešim – izvinjavam se i vama i njima.
Ono što me mnogo više interesuje jeste – šta bi rekao dr Laza Lazarević o pojedinim likovima koje možete prepoznati. I kakvu bi terapiju nama ostalima prepisao? Možda više vremena na svežem vazduhu, da ne kažem ulici?
Napomena autora: Ovaj tekst je lični stav autora i predstavlja političku i društvenu kritiku. Izneti zaključci i ocene zasnovani su na javno dostupnim podacima i ličnoj interpretaciji. Fotografija je generisana uz pomoć AI/ChatGpt.