„NEĆE PROĆI” je parola koju su prvi put uzviknuli Francuzi 1916. godine za vreme Verdenske bitke. Ima neke istoriske pravde što su je ovih dana realizovali u sprečavanju Makronove tačerizacije javnog prostora i ukidanja niza političkih mera kojima se atakovalo na socijalna i radnička prava, i generalno na standard građanstva.
„Neće proći” je otklik španskih komunista tokom Španskog građanskog rata, gde su je koristili španski komunisti, kao simbol odbrane Madrida od nacionalista, fašista i monarhista, predvođenih generalom Fransiskom Frankom. (Pošto su nacionalističke snage ušle u Madrid, Franko je izjavio: „Hemos pasado” – „Prošli smo”, čime je označio pobedu u građanskom ratu.) Ova parola je danas postala glavni slogan levičarskih grupacija u svetu, prilikom sukoba sa desničarima.
„Neće proći” je parola koja bi sve češće mogla da odjekuje prostorima atavistički populističke politike koja u Evropi poprima maha, a za čiju naklonost se svesrdno otimaju sve ostrašćeniji desničari i poprilično dezorjentisani levičari.
Kome biste najpre, od prekoponovanih Evropejaca, novopečenih mirotvoraca ili sve brojnijih diktatora, poručili da njihova politika „NO PASARAN”?
Domaći „No pasaran”
Protekle nedelje je predsednik Srbije, povodom organizovanog protesta opozicije i građana „Stop krvavim košuljama” gromoglasno obznanio šta kod njega neće proći:
„Šetajte do mile volje, ja ni jedan zahtev nikada neću da vam ispunim. Može i pet miliona da vas se skupi. Možete samo da dobijete izbore, e kada dobijete izbore ispunjavajte ono što je narodu obećano, a ja pod pritiscima neću da radim, i po tome se razlikujem od svih drugih”, rekao je Vučić.
A učesnici protesta su, preko društvenih mreža, saopštili šta kod njih od predsedničke rabote „neće proći”, i zbog čega su ponovo na uličnim protestima:
„’Ajmo svi da napišemo ono što najviše zameramo Vučiću i naprednjačkom režimu, a bilo bi dobro da se na narednim protestima neke od tih naših ideja, tj. stvari koje mu zameramo i dobro ih pamtimo nađu na transparentima.
Evo šta mu ja nikada neću oprostiti i zaboraviti, a vi nastavite i dopunite me: to što je prvi u posleratnoj Evropi oživeo nacističku parolu „100 za jednog”; to što se napio od sreće slaveći ubistva Slavka Ćuruvije i Zorana Đinđića (po sopstvenom priznanju); činjenicu da se kao Miloševićev ministar propagande uselio u novi stan dok je nas i našu decu gurao pod NATO bombe; aferu „helikopter” i to što „ne da Gašića i Lončara”; aferu „Savamala”, fantome, kompletne idiote i smrt čuvara; 24 stana i bugarskog grafologa, kao i brojne ostale zataškane afere sadašnjeg ministra finansija; brutalno gušenje medija, progon, vređanje i oduzimanje prava na rad slobodnim, objektivnim i nezavisnim novinarima, prebijanje neistomišljenika i političkih oponenata; kriminalni privatni projekat BG na vodi; banditsko otimanje penzija i umanjivanje plata; krađu i kupovinu glasova, pretnje, ucene i brojne druge mahinacije i neregularnosti prilikom svih izbornih procesa; tajni ugovori za aerodrom „Nikola Tesla”, BG na vodi, Air Srbija, Fiat, Železaru Smederevo, PKB, RTB Bor i mnoge druge kojima krije beskrupulozne pljačke građana i države; Vulinovu lažnu „tetku iz Kanade”; bratovu „ukradenu i falsifikovanu” ličnu kartu; divlji hotel na Pančićevom vrhu; zaštitu osvedočenih i osuđivanih kriminalaca poput Radojičića, Veselinovića, Zelje i mnogih drugih, koje je stavio u prve borbene redove svojih SNS jurišnika; protivustavno, netransparentno, samovoljno, diletantsko i izuzetno štetno vođenje pregovora o statusu Kosova i Metohije; koaliciju njegovih pulena iz tzv. „Srpske liste” sa zločincem Haradinajem; sudske izvršitelje-nemilosrdne secikese; perfidno pravdanje smrti radnika na gradilištu BG na vodi neverovatno stupidnom laži kako u SAD-u na svakih 10 sekundi gine perač prozora; neću mu zaboraviti Martinovića, Rističevića, Gojkovićku i ostalu drsku, nevaspitanu i agresivnu bulumentu u Skupštini Srbije; ni sve njegove: vazduPlohovce, konduktere, keramičare, roštiljdžije, finansiste, lažne doktore nauka i instant-diplomce kojima se okružio i postavio ih, tako nekompetentne, bahate i nezajažljive na najviše državne funkcije; ni Tonija Blera, Guzenbauera, Soroša i Šredera čije savete debelo plaća, ni Bila Klintona kojem je onomad velikodušno poklonio dva mil. $ i izvinio mu se što nas je ovaj bombardovao; zameram mu i promociju „junaka” rijaliti septičkih jama na TV stanicama s nacionalnom frekvencijom; takođe i Marića, Sarapu, Mitrovića, Bujoševića, Vućićevića, Krstića i ostale podrepaše koji će ući u enciklopedije propasti novinarske profesije i postati definicije najbednijeg beščašća; preko glave mi je Vučićeve odvratne patetike, demagogije, uzdisanja,drskih zamena teza, glupih i nesuvislih izjava, „visokoumnog” nameštanja naočara kažiprstom, prepodobnog sklapanja prstiju, pućenja usana, nameštenog „vizionarskog pogleda u daljinu”, usiljenih i bljutavo trapavih pokušaja da bude šarmantan i pokaže svoj smisao za humor (od kojeg je operisan), poput onog sramotnog i primitivnog „eeeeee brate Turčine, ti bi da…”, lažnih najava i nikad ostvarenih obećanja, cinizma, dvoličnosti, podlosti i podmuklosti, najprimitivnijeg neargumentovanog omalovažavanja, blaćenja, vređanja, kriminalizovanja i etiketiranja drugih ljudi (takva besomučna i podmukla propaganda se u slučaju Olivera Ivanovića završila na najgori mogući način), neću mu zaboraviti ni sramne i bedne botove-sendvičare; ni basnoslovno skupe fontane, jarbole, jelke i novogodišnje rasvete dok decu lečimo SMS porukama; posebno mu neću zaboraviti našu najbolju decu koju je svojom nakaradnom politikom oterao u neke druge bolje i uređenje zemlje… itd, itd, itd… Nema kraja nepočinstvima Aleksandra Vučića, „najboljeg učenika” osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Kamo lepe sreće da se ta dva tragična i opskurna lika nikad nisu ni pojavila na srpskoj političkoj sceni. Siguran sam da bismo danas bili daleko bolje, bogatije, uređenije, moralnije, poštenije, kulturnije, humanije i srećnije društvo.”
Sve ovo što je napisao jedan od mojih FB prijatelja na svom zidu je ujedno i zajednički NO PASARAN u politici aktuelne vlasti.
Ono što još „ne dopire do pameti” i ne bi trebalo da „prođe” jeste način na koji su provladini mediji izvestili o ovom protestu. Da ova neobjektivnost ne može da shodno formuli „Da neke ljude možeš da lažeš svo vreme, da sve ljude možeš da lažeš neko vreme, ali da nikada ne možeš sve ljude lagati sve vreme”, sve vas da obmane o razmerama i sadržaju protesta, kod mene je proradila izveštajem moje prijateljice iz „prve ruke”:
„Utisak sa sinoćne šetnje je sledeci: bilo je mnogo ljudi, preko 15.000 sigurno.
Bilo je mladih i roditelji su poveli decu.
Straha nije bilo, narod je bio odlično raspoložen.
Organizacija je bila traljava, kombi sa razglasom se raspadao ali je EKV gruvao, kako treba.
Devojka i dva mladića, studenti sa političkih nauka su bili srce događaja.
Njihov entuzijazam je bio zarazan.
U masi mnogo poznatih, mislećih sugrađana i starih „šetača”, rešenih da ovog puta isteraju stvar, do kraja.
Na pokušaj provokacije, a bilo ih je… apsolutno niko nije reagovao, iako su provokatori bili u masi. Na to sam posebno ponosna.
Političara, lično, nisam videla ni jednog, za razliku od glumaca, muzičara, pisaca…
Da li su ljudi oko mene levičari, desničari, monarhisti, liberali ili marsovci – nisam imala pojma. To nikoga nije interesovalo.
Okupila nas je nepravda, ona nema obeležja.
Zaključak: ima nade.
Uz efikasniju organizaciju, sledeća šetnja premašuje 100.000, a na trećoj – sudija svira kraj.
Do nas je.”