Site icon Pančevo.city

Što ne može niko, možeš ti! – um i srce

Nedelja, 15. decembar 2024. godine

Budim se rano ujutro i, kao svako jutro, naš mačak Gaša me čeka da započnemo sa ritualom maženja, češljanja i pripreme mačije poslastice… U mislima sam i dalje u Hajdelbergu i u septembru, kad mi je stigao taj čuveni mejl da sam odabrana da se kao nastavnik prirodnih nauka usavršavam iz oblasti genomike u kampusu Evropske laboratorije za molekularnu biologiju (EMBL), srce poskoči i osmeh mi se ne skida sa lica… živim svoj san i u javi.

I nekako ta nedeljna jutra, tako mirna i opuštena, postala su važna za sve moje ukućane kao priprema za užurbane radne dane. A ova nedelja je i nekako posebna jer to mirno jutro jednim delom sam podelila sa svojom profesorkom Nadom koja je meni, a i drugim svojim đacima, uvek bila podrška i osoba sa kojom u razgovoru uvek čujete divne životne mudrosti sa sve duhovitim anegdotama. To jutro sam sa njom pričala o svojim impresijama i zapažanjima posle druge posete Hajdelbergu… I sve vreme, dok s njom ponovo pregledam slike i objašnjavam šta se sve desilo, shvatam kako je život pun kontrasta… Gledam na slikama mlade ljude koji su prisustvovali otvaranju izložbe, po prvi put u kampusu EMBL-a povodom 50 godina ove eminentne naučne institucije, i vidim njihova nasmejana lica koja su nesvesna da u možda u nekoj drugoj zemlji, koja se zove Srbija, njihovi vršnjaci od 16-18 godina donose neke važne odluke za svoju budućnost, nesebično, zrelo i hrabro… I pomislila sam da bih volela da i ovde dođe vreme da svi naši mladi, od jaslica do kraja fakulteta, imaju dug bezbrižan period, a onda ispravljam sebe da ta lakoća postojanja u sebi možda nosi prazninu i dosadu, ali opet nekako bih volela da imam taj čarobni štapić, da pritisnem dugme za pauzu se koja već 30 godina mestimično dešava između burnih prekretnica.

Ponedeljak, 16. decembar 2024. godine

Stižem na posao, u zbornici sve po starom. Svako svojim poslom žuri ka učionici, uskoro je kraj polugodišta što me kao i đake raduje jer ide raspust…

Pre odlaska na posao pogledala sam omiljenu emisiju na TV Insajderu „Buđenje” i u mislima mi je ta divna atmosfera od petka sa našeg zajedničkog gostovanja, Maše, Vojkana i mene kod Dejane i Dragana, kao i ono što sam napisala povodom toga na društvenim mrežama: „Ima i tako nekih dana, pa čak to bio i petak trinaesti, kad su ti srce i duša ispunjeni srećom jer prvo, nekako se te energije u kosmosu usmere i ostvari ti se san pa odeš onda pedalj dalje i uspeš zajedno sa dva divna mlada bića, da i njihov san postane java… a onda vrhunac da o tim snovima i još koje čemu divaniš u najemisiji ikad – „Buđenje” uz jedan opušten i šaljiv ton, o vrlo tananim temama sa, za mene, omiljenim TV licima, Dejanom i Draganom koji i uživo i na TV su iste osobe što je u ovom svetu retkost… Hvala im, kao i čitavoj ekipi TV Insajdera, što su naše prvo gostovanje na TV-u učinili nezaboravnim”.

I umesto  studija TV Insajdera, sedim u učionici sa dvadeset i kusur pari lepih, malo pospanih i radoznalih očiju.

Moja draga koleginica Sneža i ja privodimo kraju naš mali istraživački projekat „Moj život u ritmu zdravlja”, i gledajući šta smo sve postigle sa đacima treće godine, pomislim da ni mi same nekad nismo svesni koje bogatstvo proistekne iz jedne ideje i koliko sreće.

I onda vidim objavu na društvenim mrežama, pančevački gimnazijalci su stupili u blokadu od danas pa do daljnjeg, kao podrška studentima… Oči mi se pune suzama od ponosa i pomešanih osecanja… „Što ne može niko, možeš ti!”, reči Bajagine pesme koja opisuje našu hrabru mladost.

Utorak, 17. decembar 2024. godine

Ne znam iz kog razloga ne volim utorak, ali eto, ko u filmu „Dan mrmota”, on je opet tu.

I on ide nekim svojim tokom, a napolju sija sunce posle maglovitog jutra… Studenti u Nišu izviždali ministarku prosvete i u naše ime… Gimnazijalcima Pančeva se pridružuju i maturanti drugih škola, predivnoća što bi rekla jedna moja Vesna.

Sreda, 18. decembar 2024. godine

Vozim mlađe dete u školu i vraćam se kući da skuvam ručak, pregledam testove i još svašta nešto uradim… a između tih svih radnji vodim vrlo ozbiljan razgovor sa svojim starijim detetom u vezi sa aktuelnim dešavanjima maturanata Gimnazije „Uroš Predić”. I gledam i slušam ga i pitam se kad prođe to vreme i umesto malog dečaka, sa kojim sam jurila bagere i pravila pruge za vozove, sa mnom sedi mladi filozof, mislilac. Na moje pitanje šta će da rade ako budu krenuli da im dele neopravdane izostanke ili ih ostave neocenjenim, on bez razmišljanja odgovara da u ovom momentu sad to nije bitno i da su spremni i na taj scenario… Gutam knedlu i klimam glavom.

Stižem u školu i obaveštavam đake da od 11:52 časova, petnaest minuta ćutimo u ime svih poginulih 1. novembra ove godine… Neki se vrpolje i shvatam da ima još puno posla oko osvešćivanja ovih mladih ljudi koji verovatno misle čemu ova drama i što ova ćuti kad se to desilo pre mesec i više dana… Ćutim zbog „Ribnikara”, Malog Orašja, Dubone, našeg Dušana i za sve te duše koje su nestale u jednom danu ili podlegle povredama posle nekog vremena… i to ćutanje je nekako glasnije od suza.

A na vestima, Oskar najavljuje obračun sa svim neposlušnim prosvetnim radnicima, kolege ćute, pogled spušten i ne veruju ni ovi njegovi, a ni mi nesvrstani… Svi smo pod utiskom bljuvotine koju je objavio portal E–Pančevo, revoltirani lažima i izmišljotinama o kojima pišu o našim koleginicama iz škole i kolegama iz drugih škola i gde vrlo „profesionalno” objavljuju skrinšotove maloletnih lica sa sve njihovim brojevima telefona. Naša koleginica, moja imenjakinja Tamara, ne želi da sve prepusti slučaju i da ostane na tome, najavljuje odlazak kod advokata po pravni savet… Dogovaramo se da nešto ipak mora da se pokrene i kod nas u školi.

I nekako mi Tamare se razumemo, hvala joj što je jedna među retkima, sem meni bliskih osoba, koja je bez pitanja shvatila kakva originalna dela proisteknu kad se povežu um i srce, kao i koliko truda, rada i vremena je uloženo da bi nastalo nešto tako divno, i da nije uvek lako pričati o tim osećanjima. Naš umetnički rad „Protein duše” koji je osvojio nagradu na konkursu EMBL-a u Hajdelbergu je zaista neponovljiv, iza njega stoje duboka osećanja, tuga, bol za još jedan izgubljeni mladi život. Ponosna sam na Mašu i Vojkana koji su moju zamisao o BNDF-3 proteinu povezali sa našim Dušanom uloživši svoju kreativnost i talenat da bi ovo umetničko delo sačuvalo sećanje na njihovog druga kao večnu i neizbrisivu uspomenu, baš kao što to i sva velika umetnička dela zaslužuju.

Četvrtak, 19. decembar 2024. godine

Sveti Nikola, a škola skoro prazna, niti nas mnogo, niti đaka, al’ taman dovoljno. Šesti čas u II-1, kažu oni meni da oni svaki dan tačno u 11:52 izlaze u dvorište škole na 15 minuta ćutanja, rekao im je razredni da na to imaju pravo. „Ništa”, odgovaram ja „izlazimo onda svi”.

Stojim s njima i razmišljam kako je zbog hrabrih mladih ljudi na fakultetima i njihovog jasnog stava proizišla i ova mlađa generacija koja razume zašto je podrška, saosećanje, ljudskost važna, sad studentima, jednog dana i njima kad oni budu studenti, a brzo će to.

Petak, 20. decembar 2024. godine

Rano ustajem opet, dug dan preda mnom, propitivanje, zaključivanje ocena, sastanak Saveta zaposlenih i to sve od 7:15 do 14h.

Šesti čas I-3 mlađa verzija II-1, zajedno sa oba odeljenja i još par koleginica 11:52 mi smo svi u dvorištu jer danas je petak i ne smeta nam ni kišica koja sipi, ni prolaznici koji nas zaobilaze da odamo poštu poginulima.

Vraćamo se na čas da nastavimo tamo gde smo stali i pozdravimo se pre odlaska na raspust. U nekom primirju pita Petar gde sam ja to vodila njihovu stariju drugaricu Mašu, ja izdeklamujem naziv cele institucije i ime grada. Na to Jana dodaje: „Nastavnice, pa to je baš puno reči”, nasmejaše se oni, a i ja, al’ Petar ima još pitanja. „Nastavnice da biste vodili i nas tamo, da li moramo da znamo mnogo hemije?” E,tu sam se već baš od srca nasmejala i odgovorila potvrdno, a on uz smešak klimnuo glavom i ozbiljno se zamislio.

U 15:30h sam sa kolegom Efraimom iz EMBL-a imala online sastanak. Kad sam završili dogovor o tekućim pitanjima u kojima je bilo i pitanje o sudbini Draganovog potencijalnog svemirskog krompira iz Ivanjice, prenesem mu impresiju sa današnjeg časa gde se on slatko nasmejao i konstatovao da mu je neizmerno drago da su mi učenici tako motivisani i da će mu biti drago da ih upozna kad budemo došli.

Danas je rođendan našoj pokojnoj Sveklani, kako je moj sin zvao kad je bio mali, i već koji put razmišljam kako bi ona uživala u svim tim lepim dogodovštinama koje su se ove godine desile meni i po koji put se nadam da ona, mama i tata čuju moje misli i da se njihove duše raduju i smeju tamo negde gde svemir ljubi nemir.

Subota, 21. decembar 2024. godine

Kasno sinoć zove kuma da nam ponudi da idemo s njom na koncert grupe Osvajači. Već mi se sve svećice gase u glavi, ali pokušavam poslednjim atomom snage da se setim neke pesme ove grupe i onda me moj dragi podseća da su imali par dobrih balada. Naravno da idemo s kumom.

Novinar Petar Peca Popović je u gostovanju na Televiziji N1 rekao da se divi studentima, a još više učenicima, jer, kako navodi, nikad u istoriji mladalačkih pobuna studenti i učenici nisu bili zajedno.

„Tokom proteklih dana smo bili izloženi pritiscima i pretnjama direktora škole. Juče smo dobili podršku nekoliko profesora koji su stajali sa nama za vreme 15 minuta tišine, uprkos tome što znamo da i oni trpe pritisak”, rekli su maturanti mladenovačke gimnazije, a ovo se isto može reći i za srednjoškolce Pančeva, ali oni bez obzira na sve i dalje su rešili da istraju u svojoj podršci studentima.

Mislim da je krajnje vreme da i mi prosvetni radnici budemo hrabri, stisnemo zube i ugledamo se na naše sadašnje i bivše učenike koji se ujedinjuju oko krucijalne stvari za svakog građanina ove zemlje, a to je da institucije rade svoj posao bez obzira ko je na vlasti.

Rekoh na promotivnom času čuvene reči mog profesora Mihajla Spasića „Biohemija je ljubav”… Sad više nego ikad ljubav nam treba da izdržimo ove nepravde, ružne reči, postupke, dela pojedinaca ili grupa… Nauka je dokazala da pokazujući ljubav u našem organizmu se dešavaju istovremeno veliki broj isceliteljskih procesa na naše proteine duše, reparaciju molekula DNK, dolazi do sinteze molekula sreće dopamina, seratonina, endorfina, sinteza raznoraznih antioksidanasa zbog kojih postajemo otporniji i u našem mozgu se time automatski stvaraju pozitivne misli i na našem licu se usne razvlače u osmeh i mi emitujemo molekule slične feromonima koje osobama u našoj bližoj i daljoj okolini signaliziraju da smo neko s kim je lepo provoditi vreme.

Za mene su to sad studenti i moji srednjoškolci i zato je moja podrška nizostavna, nadam se i vaša… Oni su za nas dom kulture sa bibliotekom, kako je jednom citirala moja koleginica Rada reči svog školskog druga.

Autorka je nastavnica hemije i medicinske biohemije u srednjoj Medicinskoj školi „Stevica Jovanović”, nastavnik ambasador Evropske laboratorije za molekularnu biologiju iz Hajdelberga

Exit mobile version