Retki su daroviti i višestrani umetnici koji ni po koju cenu neće odstupiti od svojih principa i svog umetničkog koncepta, koji će, uprkos svima i svemu, ostati dosledni sebi i verni umetnosti. U takve stvaraoce se bez dvoumljenja može svrstati Sunčica Fradelić, samostalna autorka, čija delatnost je vezana za film, ilustraciju, fotografiju i slikarstvo.
Za one koji je još nisu upoznali – rođena je u Osijeku, a odrasla je u Pančevu, i to devedesetih godina, kada je život sam po sebi nosio određena gorka iskustva. O boravku u našem gradu i tome koliko ju je oblikovao kao ličnost i šta joj je pružio u umetničkom smislu Sunčica kaže:
– Iz tog perioda ostao mi je naglasak, pa je obično prvo pitanje „domaćih” sugovornika nakon što progovorim: Odakle si? Na ovo fundamentalno pitanje, u mom slučaju, formalno i metafizički, nemoguće je odgovoriti jednostavno; tako sam svako malo suočena s preispitivanjem vlastitog identiteta, egzistencijalnom nelagodom i dubokim osjećanjem neusklađenosti svog unutarnjeg svijeta sa uobičajenim obrascima ljudskog ponašanja. S distance, ovo je prilično smiješna situacija, jer ja zapravo ne znam što bih odgovorila, a ne mogu pobjeći od pitanja, pa je svaki put odgovor drugačiji, a ja jednako zbunjena. Za Pančevo me veže niz traumatičnih i nadrealnih iskustava na koja se mogu pozvati ako trebam inspiraciju, ako se želim sjetiti kako je to biti ponižen, ili se samo ohrabriti u teškim trenucima da sam jednom prošla pakao odrastanja u užasnim uvjetima, a ipak hodam okolo bez vidljive ogrebotine. Za Pančevo me vežu i ona prijateljstva koja su još uvijek živa.
Sunčica Fradelić u Kino-klubu Split Foto: Vojko Bašić / Slobodna Dalmacija
Sunčica Fradelić je svoj pravi put, i životni i stvaralački, našla u Splitu. Njena darovitost i želja za usavršavanjem odvele su je na splitsku Umjetničku akademiju, gde je studirala slikarstvo, a diplomirala na Kolegiju novih medija. U određenom trenutku, možda kao logičan sled njenih umetničkih prohteva i simbioza različitih interesovanja, došlo je do zaokreta ka sedmoj umetnosti. Nikako slučajno. Sve što radi, radi iz ljubavi, a ponekad njeno delanje nastaje i iz otpora okolini, odnosno iz osećaja usamljenosti.
– Učinilo mi se da za ideje koje sam razvijala u slikarstvu nemam publiku, a postajalo mi je važno da komuniciram. Samozatajno eksperimentiranje, koliko god prijalo, prestalo je biti dovoljno i željela sam se izraziti izvan okvira ateljea ili slabo posjećenih izložbi po galerijskim prostorima grada. Nisam se snašla među ljudima na lokalnoj sceni. Između ostalog, film se dogodio kao posljedica niza odluka da stvorim uvjete u kojima mogu djelovati slobodno i želje da pronađem ljude među kojima mogu biti svoja i osjećati se dobro. Priprema za akciju dugo je trajala, jer ja još nemam svoj, da tako kažem, pravi film – imam niz drugih projekata koji mu možda prethode. Ali svaki korak se isplatio. Talent sam po sebi ne znači mnogo ako nije dobro artikuliran, kako u kontekstu društva, tako i medija – objasnila je Sunčica Fradelić.
Naša nekadašnja sugrađanka radila je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, od 2006. do 2011. godine, kao asistentkinja na odseku za film i video. Od 2008. do danas vodi i organizuje aktivnosti Kino-kluba Split, u sklopu kojega i sama predaje i drži radionice, a pre šest godina izabrana je za predsednicu udruženja, kao prva žena na toj poziciji u istoriji Kino-kluba. U sklopu svog rada, pokrenula je programe telekiniranja i digitalizacije klupskih filmova (1960–1980), te je u izdanju Kino-kluba Split i Hrvatskog filmskog saveza objavljena i publikacija povodom 60 godina rada udruženja. Sunčica se sa svojim kolegama trudi da podigne nivo kvaliteta programa i da stvori produkcijske uslove za slobodno kreativno delovanje članova. Zalaže se za besplatnu edukaciju mladih filmadžija, a pruža im i mogućnost da bez ikakve nadoknade koriste opremu za svoje umetničko ispoljavanje.
Nije prvi put da Sunčica dolazi u Srbiju kako bi se družila sa svojim kolegama, razmenjivala sa njima iskustva, ali i predstavila svoj rad i aktivnosti Kino-kluba Split. Ovoga puta, imala je dva povoda da boravi u Rumi i Beogradu:
– U Rumi sam gostovala kao članica žirija na Festivalu jednominutnih filmova posvećenog liku Slavka Vorkapića. Kako organizator festivala i kolega Milan Milosavljević koji me pozvao radi i kao koordinator Akademskog filmskog centra u Beogradu, dogovorili smo se i za predstavljanje programa produkcije Kino-kluba Split, povodom šezdeset pet godina postojanja. Uz to što smo zadovoljno pogledali hrpu najkraćih filmova, stekla sam neka nova znanja i perspektive o Vorkapićevom liku i djelu, koje nam je prenio Božidar Zečević, i prisustvovala predavanju Gorana Miloradovića o jugoslavenskim filmovima koji nude dvije različite interpretacije povijesti, jednu što odgovara ideološkim stremljenjima Varšavskog pakta, a druga što odgovara NATO paktu, a ovisno o tadašnjim domaćim državnim interesima. Tema festivala, vrlo zgodno, bila je novac i, s obzirom na vlastiti angažman, ovo je bila dobra prilika da poslušam druga mišljenja o odnosima novca i stvaralaštva. Kontekst u kojem nešto nastaje jednako je važan kao i ono što proizvodi.
U druženju sa rediteljem Belom Tarom Foto: Apichatpong Weerasethakul
Poslednjih godina rad Sunčice Fradelić povezan je sa predavačkom delatnošću mađarskog reditelja Bele Tara. Reč je o osnivanju i vođenju studija režije Film.factory u Sarajevu, gde je Sunčica pohađala i brojne radionice svetskih filmskih autora i stručnjaka.
– Belu sam upoznala na ljeto 2011. kao polaznica njegove radionice pri Splitskom filmskom festivalu, prepoznali smo se odmah i skoro pet godina intenzivno surađivali. Izgradili smo topao prijateljski odnos i mislim da sam imala veliku privilegiju i sreću da vidim i upoznam iz prve ruke baš onaj svijet kojem sam svjetonazorski pripadala i kojem i dalje pripadam. Ne mogu govoriti o drugima, ali vjerujem da je za sve Film.factory, a naročito u kontekstu Sarajeva, bio izrazito moćno iskustvo. Čini mi se da su najbolji radovi uspeli prevazići kontekst u kojem su nastali – rekla je Sunčica Fradelić.
Iako program Film.factory više ne postoji, okončan je prošle godine, Sunčici su znanja i prijateljstva koje je stekla pružili različite mogućnosti za unapređenje sopstvene umetničke delatnosti, ali i za razvijanje Kino-kluba i usmeravanje novih, svežih snaga u svet filmske umetnosti.