Bilo jednom jedno dvorište. Red zgrada ka ulici s jedne, red kuća sa ajnfort kapijom sa druge strane. Pa nekoliko nižespratnica unutar naselja, i preko puta njih jedna dugačka, sa spojenim ulazima. Ne zna se koja je građevina ružnija. A dvorište, kao i svako drugo: puteljak, garaže, gomila parkiranih kola, buljuk dece, i komšije koje im čupaju zuluf što prave galamu od 3 do 5.
Mima i Lepi žive u različitim zgradama, ali se viđaju svakodnevno. Tog prepodneva, popeli su se kod Lepog na vrh njegove zgrade, na zajedničku terasu gde stanari kače veš za štipaljke. Odatle se pruža vidik na sva zbivanja ispod. Lepi posmatra balkon na dugačkoj zgradi preko puta. Na njemu se upravo pojavila Lela, čiji je mlađi brat Peđa trenutno u školi.
– Je l’ guraš flomastere? – reče Lepi, uz široki kez.
Devojka je na pošalicu samo odmahnula rukom, i blago osmehnula. Ali to je čula i komšinica koja je izašla na terasu da uzme malo svežeg zraka, dok mu se vrzmala iza leđa. Onda se Lepi, da bi otklonio sumnje, pretvarao da objašnjava Mimi kako je Leli upao flomaster u nogar od školske stolice, u onu rupu odozgo, pa pokušava da ga istera drugim flomasterima. Kud se toga seti! Lepi je i inače znao nešto što mnogi drugi nisu.
Recimo i to, da još neke tinejdžerke iz škole i komšiluka guraju prste između nogu dok se kupaju u kadi, i vole da se fotkaju gole. Pokazivale mu! Pa iako nije hteo svima da ispriča o kome se radi, ja sam nekako saznao. Nju sam za vreme letnjeg raspusta video kako se sa nekim starijim frajerom žvalavi na ćošku kod gimnazije. Prislonio je tip na oluk, i navaljuje. A ona se kao brani. A mi za koji dan krećemo u sedmi! Pa kad ću ja ovako?! Treba da se strpim još malo, dok i sam ne postanem stariji tip. Valjda ću onda i ja videti malo akcije? Ne lipši magarče do zelene trave.
Par godina kasnije, u obližnjoj „Gami” redovno sam visio, ostavljajući sav džeparac. Jednoga dana, uđoše baš malopre pomenuti Lepi i Mima. Već smo odavno završili i srednju, pa sam se obradovao što sam ih video posle dužeg vremena. I pitam ja Lepog ono što me uvek kopkalo, a to je odakle mu nadimak.
– Pa zato što sam lep – objasnio mi je detaljno.
Ponekad rešim da obiđem Mimu, da se malo prodivanimo! Šta ima, kako si. Jednom sam greškom pritisnuo zvonce na vratima stana u prizemlju, a hteo sam da upalim svetlo. Izašao na vrata neki oniži, ali žilavi brka, penzioner od svojih sedamdesetak godina.
– Jao izvinite, nisam video u mraku. Mislio sam da je svetlo.
– Da, da… Jebem te usta te jebem ja! – povika komšija, dok sam se peo na četvrti sprat.
Nekoliko godina ranije, ili malo manje od toga:
Ovo je njihov mali univerzum. Ulaz u dvorište je sa jedne strane, a imaju ga i sa druge! Hajde, dođi da ti pokažem! Obiđeš sve za tri minuta.
U blizini dvorišta, nalaze se ostaci jevrejske sinagoge, u čijim su ruševinama pronalazili svoj poligon za igru. Trebalo je samo preskočiti zidić od cigala. Mima je to mesto zvao „Vijetnam”, jer ga je bujna vegetacija podsećala na pejzaž iz američkih blokbastera koje je gledao sa uživanjem, dok ga je Lepi nazvao „Novi Zeland”, a to je zato što je čuo onaj stih Satana Panonskog, koji kaže „Novi Zeland ima šume, a ja majka uzgajam pume, patike adidas”. A malo dalje, na samom izlazu iz dvorišta, pre ajnfort kapije koja vodi ka centru grada, ostalo je nekog peska, od zida kog su majstori podizali samo mesec dana ranije. Mali Peđa i mali Žarko igrali su se u njemu. Onda je mali Peđa osetio da je nešto opako zasmrdelo, i zatim shvatio da se njegov drug žestoko opoganio. Video je kako mu kroz žute gaće, dole niz nogavicu, curi smeđa, polutečna tvar.
– Jao, kako si se usrao! – viknu Peđa, i baci pesak na svog prijatelja, u pokušaju da malo neutrališe neprijatnu aromu.
A mali Žarko družio se i sa Lepim, tj. Darkom. Žarko i Darko družili su se najčešće u stanu kod Darka, koji je bio stariji jedva godinu dana, ali viši za dve glave. Zbog te razlike u visini, Darko je ostao Darko, a Žarko je postao ‘mali Žarko’. Onda je, prilikom jednog druženja u svojoj sobi, i Lepi osetio čari tog famoznog smrada koji je dolazio negde iza Žarkovih leđa. Već je znao za nesposobnost svog prijatelja da kontroliše fiziološke potrebe, pa je odmah prepoznao krivca.
– Dođi! Idemo u WC – reče Lepi, i povede druga tamo gde je i inače ovaj trebalo da ode čim oseti frku, ali nije iz samo njemu znanih razloga. Darkovi roditelji nisu se mešali.
Onda je Lepi uzeo parfem, i naprskao što više da bi otklonio zlotvora. Međutim, to je izazvalo kontraefekat, pa je uskoro ceo stan porodice Petrović zaudarao poput septičke jame.
I tako je ‘mali Žarko’ postao ‘Žarko usranko’, nadimak koji će ga pratiti sve do punoletstva, da bi nekako baš tada iščezao i onaj prvobitni, budući da je izrastao u normalnu visinu.
Mima, koji se tek doselio u kvart, nije znao kako da uspostavi kontakt sa drugom decom. Dugo je gledao kroz prozor, smišljajući kako da nađe sebi drugare, i setio se: ako mu otac da bombona da ih razdeli! Mislio je da će tako biti lakše prihvaćen. Mima je sišao u dvorište, podelio sve bombone koje mu je otac dao, da bi na kraju ostao sam da stoji nasred puta sa praznom kesom. Svi su uzeli po bombonu i otišli kućama, a nisu ga ni pitali kako se zove.
Prvi sa kojim se sprijateljio bio je Slobodan, kog su nazvali Vaška. Taj nadimak dobio je jer je najpre svima preneo ove druželjubive podstanare u kosu, kao svaki dobar drug. Majka je Mimu uslovila da može da se druži sa Slobodanom isključivo ako njegova majka specijalnim šamponom svom sinu istrebi parazite, koji je ova potom i kupila u obližnjem marketu. Vaške su iščezle, ali je ostao nadimak. Jednom su se njih dvojica igrali kod stare česme u blizini naselja, gde je odmah pored bio iskopan kanal za kišnicu. Padao je jak pljusak, i kanal je za tili čas bio pun do vrha, a onda su stavili jednu dasku preko, da bi po njoj hodali, i izazivali đavola. Onda se Vaška, koji je bio malo zaostao u razvoju, okliznuo i upao u kanal, i tamo stajao uplakan, u vodi do guše. Mima nije mogao odmah da mu pomogne, pa je otišao kući na ručak.
Nakon fijaska sa bombonama, Mima se sprijateljio sa Predragom, kog su zvali Pevac. Ovaj dečko živeo je u neuglednoj kućici izvan kraja, ali je dvorište smatrao svojim, jer mu ga je bašta žicom ograničavala, a prozor bio uperen ravno u središte događaja. Pevac je Mimu upoznao sa svima! I ne samo to, stalno ga je birao u svoju ekipu kad se igra rata, jer je on imao samo neki bedni kalibar .38 i to bez burenceta, a Mima – pravi arsenal oružja, o kome će biti reči malo kasnije. Neki postadoše zavidni, pa su zapitkivali Pevca zašto stalno bira njega. Predragova majka davala im je obojici pare za bioskop i to nebrojeno puta, zbog čega je Mima, nenaviknut na takvo ophođenje prema njemu, bio malko zatečen. Išli su najviše u „Zvezdu”, gde su gledali „Predatora” i „Surovi ugovor” sa Švarcenegerom, pa „Umri muški” sa Brusom Vilisom, i „Tango i Keš” sa dvojcem Stalone-Kurt Rasel. Jednom je pre projekcije, neki Rom iz dosade pevao „To, Miki, to”. Pevac se smejao, a Mima je odlučio da je bolje da ćuti, da ne bi najebali. Onda je Romkinja, devojka ovog raspevanog, svom dečku rekla da ćuti jer nema pojma da peva.
Pevac je bio dobar drug, ali i imao tu lošu osobinu da podstrekava tuče, ničim izazvane. A umeo je i da mazne pare za stripove, i to od prijateljice svoje majke. Ostavila žena neku tašnu u predsoblju, a on uzeo kol’ko mu treba za „Zagora0. I nikad ga nisu provalile. Jednom, dok su on i Mima šetali između zgrada, kod hidrofora spaziše Marka, koji je živeo u susednom ulazu.
– Uuuu, šta ti rekao! – reče Pevac Mimi, aludirajući na dečka koji im se iznenada ukazao.
– Šta mi je rekao? – reče Mima, neobavešten ali ipak spreman da klepi ako zatreba.
– Šta sam mu rekao? Ništa mu nisam rekao – reče Marko, sav u čudu.
– A ništa nisi rekao? – reče Mima, koji inače nije tukao bez razloga.
I tu on odustane, što će se kasnije ispostaviti kao dobar potez, jer je i Marko pomalo znao karate. To je saznao kada ga je baš on, kod istog tog hidrofora, uhvatio za noge i bacio na leđa. Marko mu je tada pružio ruku da se pridigne, i tu se on i Mima drugarski izmiriše.
Od sveg oružja koje ima, Mima je najponosniji na kolt .45, isti kakav je imao i Klint Istvud. Otvoriš burence, napuniš ga kapislama, i pucaš. Jednom je hteo da izigrava brzopotezno rukovanje, baš kao u „Za šaku dolara”. Međutim, prejako je mlatarao u pokušaju da zatvori pištolj iz jednog puta, baš kako je i Klint to radio, pa je burencetom sam sebe raspizdio pravo u čelo, usled čega mu se napravila velika crvena fleka. Od ostalog arsenala, izdvaja se ruski pištolj, kopija Švarcijevog iz „Crvenog usijanja”, pa M16 kog su Ameri koristili u Vijetnamu, a od ujaka iz Barande dobio je i pravu dvocevku – u stvari jednu kraću zarđalu sačmaru, cev od metala.
Problematična braća Radović, koji su stalno upadali u neke tuče, ušli su u sukob sa Pevcem, i to za vreme igranja rata. Radovići su živeli u prvoj zgradi kad se uđe sa ulice. Mima je izašao iz zasede, a Pevac uzeo Miminu slomljenu pušku, da bi mu je hladnokrvno predao u ruke.
– E, evo ti uzmi ovo. Ovaj ti slomio! – reče Pevac, i pokaza na starijeg Radovića.
Mima je razočarano uzeo slomljenu dvocevku koju mu je ujak poklonio, i shvatio da je igri kraj, bar za danas. No nekoliko meseci kasnije, saznaće i to da je zapravo Pevac olupao njegovu pušku o Radovićevu glavu, i tako mu uništio naoružanje – a onda okrivio žrtvu.
Mrak se uveliko spustio, a deca postepeno razišla put domova. Na kraju su ostali samo Mima, i jedan visoki dečak sa naočarima po imenu Joca. Odmah shvataju da imaju mnogo toga zajedničkog. Izgleda da Joca nije prečesto silazio u dvorište da se igra sa ostalima, jer ga Mima do tog trenutka nije ni zapazio. Na tlu ispred jedne od zgrada, u rukama drže figurine Gospodara svemira, i smišljaju svoje fajterske poteze, koje drugi inače ne primenjuju.
– Hordak napada Hi-mena, i udara ga pesnicom! – reče Joca, koji je odličan đak, najbolji u nekoliko generacija, a uža specijalnost mu je matematika. Budući asistent i predavač.
– Hi-men udara Hordaka, i ovaj pada! – sada je Mima pokazivao svoju tehniku, kojom je Hi-men obavezno nalupavao i Skeletora. U školi, Mima je odličan samo iz fizičkog.
– Da, ali dok Hordak leži, Skeletor može da dođe k sebi, ustane i povrati se! I opet se bije sa Hi-menom – reče Joca, đak generacije koji je išao i na takmičenja republičkog nivoa.
– Hmmm. U pravu si! – reče Mima, koji je u sveske škrabao strip junake, a nad knjigom bdeo samo kada bi roknuo na popravni.
U zgradi sa slovom ‘b’, živi Zlatko. On doduše ima samo Magnum .357, ali kakav! Crni sa braon drškom. Isti takav imao je i Nik Rajder. Mima mu je stalno tražio da mu ga pokloni, ali Zlatko mu nikada nije izašao u susret. Sve do jedne prilike koja se iznenada ukazala.
– Neee mogu! To je moje. – rekao bi Zlatko, dečak iz druge zgrade.
Svi ulazi u kraju imali su šest stepenika za popeti se. Mima je imao običaj da ih preskače što više odjednom, takmičeći se sam sa sobom, i obarajući lični rekord. Jednom je uspeo da preskoči pet, ali je osećao da može više. Hteo je istovremeno da sebe stimuliše, i da se dokopa Zlatkove kubure, pa je ovom predložio da će za opkladu preskočiti svih šest stepenika, u zamenu za njegovo kul naoružanje. Zlatko se složio, jer je mislio da ovaj nije kadar za taj poduhvat, a i zato što niko nikada od dece iz kraja nije uspeo u tome.
– Hajde u redu. Daću ti ga, ali samo ako preskočiš svih šest! – reče Zlatko.
– Važi – reče Mima, koji je uzeo ogroman zalet, i dao svoj maksimum.
Nikada pre, Mima nije uspevao da se dočeka na šestom stepeniku zgrada u Lolinoj ulici. Međutim, velika želja rezultirala je nagradom, jer je nakon skoka, osetio da čvrsto stoji na betonskoj podlozi, a pete ga ne naginju unazad. Tog veličanstvenog trenutka, shvatio je da je uspeo! Čuveni Zlatkov pištolj sada će najzad biti njegov, jer je ispunio potreban uslov.
– A, pa ne mogu sad da ti ga dam! – reče Zlatko odmahujući glavom, i ode.
Mima ostade da stoji sam na vetru. I bez pištolja.
Drugo deo teksta možete pročitati ovde