Svi smo na dnu jer je dan
kad se sjećamo velike smrti
Zamućeno svjetlo šanka
jasno je oslikavalo privid
žene
iznenadne
čiste žene
Stari grčevi strašno su nas izobličili
Zarili nam crne pikado strijele
u koščate ruke
Lijepe ruke, jako l i j e p e r u k e
Pretvaramo se da nemamo izbora
pa ostajemo
zatvaramo oči pred prilikama
Ostajemo…
iako nije dobro
iako ništa ne valja
Ostajemo…
dok ne završi masakr
dok se ne iščupaju knedle
dok se ne makne revolver „iza pasa“
dok ne prestanu drhtaji
Rizik je jeziv, ali ostajemo…
dok ne prođe racija
dok se ne opuste mišići lica
dok, između ostaloga, ne prestane kiša
Na kraju, ostajemo…
jer si bezobrazno popuštamo
i toliko se međusobno toleriramo
da nas je strah ostaviti (se)
A, na kraju krajeva,
ostajemo…
do onog trenutka
kad svjetla opet prikažu privid žene
fantastične žene
koja će reći:
Samo sam se vratila po kišobran!
Plan B
