Blast from the past

Protok vremena čini svoje. Stare stvari bivaju zamenjene novim, još neko vreme obitavaju u sećanjima živih svedoka, da bi posledično i smrću njihovih savremenika zauvek otišle u zaborav. Pogotovo ako nije ostalo audiovizuelnih zapisa

Objavljeno 22.06.2024.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 16 mins

U ovom tekstu pokušao sam da zabeležim neke marginalne pojave i ljude za koje mi se čini da mnogi danas ne znaju, iako znam da bismo mogli i bez ovakvih beskorisnih trivija. To zaključujem iz razgovora s okolinom, jer najčešće dobijam „nikad čuo” ili „sećam se kao kroz maglu”. Međutim, nešto od ovoga ima upotrebni kvalitet bar kao dobra priča ili događaj za popravljanje raspoloženja u društvu, pa zašto ih onda ne bi podelio i sa čitalaštvom sajta Pančevo Si Ti?

Dalibor

U prvim danima TV Palme, šund televizija u nastajanju vrtela je jedan te isti kadar fontane nekih mesec dana, da bi onda postepeno uveli i muzički program. On je bio sazdan od spotova trećeligaških turbofolk umetnika (u najlabavijem smislu te reči), i u prvo vreme imali su ih samo troje koje su vrteli od 10h do 13h prepodne: Aca Markan, neka Milanka koja ispod jakne nije nosila grudnjak, i neko koga sam zaboravio. Ubrzo se program proširio, pa smo upoznali Mirka „radničkog sina” Ćajića, Žiku Antića i ostale vedete. U tom nekom periodu, upala je i najmlađa zvezda ZAM produkcije.

Plavokosi deran od 11-12 godina, Dalibor Todorović iz Smedereva bio je sestrić Dafine Milanović, i ta je rođačka linija verovatno doprinela da on već kao školarac uplovi u muzičke vode. Već na prvom albumu, izdvojio se hit „Prvi gol”. Na toj kaseti postoji i pesma „Moja tetka može sve” (!), gde joj zahvaljuje za nove ribok patike. Drugi je objavljen i na velikoj ploči, sa skupljom produkcijom i Vojkanom Borisavljevićem kao kompozitorom. Kao tekstopisac potpisana je Daliborova majka Smiljka, slikarka iz sela Skobalj, a tada još nepoznata Leontina Vukomanović je pevala prateće vokale. Po hitu „Letnji raspust”, u čijem spotu Dalibor jaše džinovsku bananu i skakuće ispred bele pozadine na kojoj su iscrtani morski talasi, ostao je najprepoznatljiviji. Nepotizam koji je vrlo rado delio sa gledaocima Maksovizije (rečenicom „hteo bih da pozdravim moju tetku Dafinu”), i činjenica da su mu blajhali kosu u plavo i da je puštao repove, nerviralo je mnoge dečake tog uzrasta, pa su čak celi razredi maštali o tome da organizovano idu da ga biju i počupaju mu te repove. Posle je snimio još jednu kasetu, a onda sasvim ispario jer je valjda prerastao tržišnu nišu kojoj je pripadao, a nije baš znao da peva kao odrasli. Dobar deo Daliborovog materijala i sada je lako pronaći i poslušati, ali ove detalje vezane za srpskog Džastin Bibera pamtimo samo mi koji smo odmah prepoznali kemp vrednost. Najsmešnije je što je on izrastao u kosmatog momčinu sposobnog da oleši većinu tih siledžija koji su nekad hteli da ga tuku, što se vidi s njegovog profila na Fejsbuku. Tamo stoji da se, nakon studija menadžmenta u Holandiji, obreo na Kipru gde i dan danas živi sa porodicom.

Gugi

Današnjoj mladeži koja ne zna šta je ekonomski embargo, i starcima kojima je Sloba bio „veliki državnik”, neprestano treba trljati nos svim jadom koji je SPS ponudio ovom narodu u zamenu za prosperitet i društvo među evropskim narodima. Kao neizostavan dekor posluženja na stolu, uz step sokove i turske žvake sa sličicima (i bez albuma u koji bi se išta od toga zalepilo), kukuruzna grickalica po imenu gugi bila je pakovana u one ogromne najlonske kese od pola metra, i koštala toliko malo da je naspram nje, recimo smoki bio za one sa dubljim džepom. Izgledao je kao njegova izdužena i izuvijanija verzija, ali manje slan. Moram da priznam da je gugi zaista bio navlakuša, čak ne ni skroz bezukusan, ili smo mi onda bili toliko gladni da smo navikli želudac na svašta.

Lik koji igra busbal, i drugi biseri kod Vanje Bulića

Negde u kasnim satima na BK televiziji, galerija raznih likova pričala je svoje lovačke i poluistinite priče koje bih zapratio s raznim intenzitetima interesovanja. Sećam se da sam celu odgledao onu sa Igorom Pervićem, u kojoj je bez zadrške pričao o heroinskim stanjima u kojima ga je majka pronalazila, kako su ga tukli u miliciji, i kako je tik pre pretresa bacio paketić u grmlje, da bi se posle vratio da ga uzme jer mu nisu ništa pronašli. Od ostalih gostiju, bilo je tu uglavnom nekih ludaka i opsenara koji komuniciraju s vanzemaljcima, te drugorazrednih krimosa koji su obijali kvake po Italiji, a onda se predstavljali kao donovi i eskobari lokalnog podzemlja. No nijedno gostovanje se ne poredi sa ovim konkretnim.

Da li je to bio neki propali muzičar sa jednim poluhitom, nisam sasvim siguran, ali uglavnom do tada smo ga znali jedino po tome. Trebalo bi pitati Vanju Bulića dok je još živ, jer nema šanse da ga se ne seća. Naime, ovaj lik je u „Biserima” hteo da predstavi javnosti svoj dugogodišnji hobi koji je dugo skrivao od okoline. Taj hobi zvao se busbal, a to je igra koju je sam smislio, mada po nekim tvrdnjama postojala je i ranije, kao izvestan vid andergraund razbibrige za dokone. Naime, svaki autobus GSB-a predstavljao je jedan tim (uzmimo da je 16-ica njemu bio Mančester Junajted, a 95-ica Liverpul). Onda bi naš junak uskakao iz jednog autobusa u neki drugi na istoj, ili sasvim trećoj liniji, pokušavajući da prestigne taj drugi autobus, što bi se vodilo kao postignut gol. Krajnji cilj je bio da se na odredište stigne pre protivničkog tima (ili autobusa). Tako je on je bio jedini akter svojih „utakmica”, a „rezultate” i „tabele” uredno je vodio i zapisivao u nekoliko ukoričenih A4 svezaka. U samoj emisiji je pokazao trenutno stanje i statistiku od nekoliko „sezona” unazad u prvenstvima Brazila i Engleske (!), objašnjavajući sva pravila i strategije igre od kojih sam vam (najverovatnije neprecizno) neka i ja preneo ovde. Razume se da je prethodno vadio mesečnu kartu za prevoz, da bi ga sve to manje koštalo. Do kraja emisije, pričao je o razumljivom blamu koji je imao da se nekome poveri, ali ja kontam da mu je sve vreme bilo vrlo zabavno, što je i sam tvrdio. Ovog čoveka nikada više nisam zapazio u javnosti, a ubrzo sam zaboravio i njegov identitet.

Kandidat na „Idolu” sa Cetinja

Ostajemo u domenu parapsihologije. U inauguralnom izdanju prvog muzičkog takmičenja u Srbiji, na kome je pobedu odnela Cveta Majtanović (a koja posle nije napravila ništa od muzičke karijere), paradoksalno i skroz očekivano, najsvežija uspomena mnogima ostaju oni najgori kandidati, sabrani u kompilaciju koja sada na YouTubeu dostiže 700.000 pregleda. Pošto je tada još uvek postojala zajednica Srbije i Crne Gore, preliminarna takmičenja odvijala su se i dole, ali bila su i ređe snimana. Tako je propuštena prilika da se uvrsti jedan konkretan kandidat kome su, čini se, otključana vrata psihijatrije u Dobroti omogućila da se i sam prijavi za takmičenje, ili je možda baš tog dana imao dopust. U žiriju je tada sedeo i Petar Janjatović kao doprinos muzičke kritike, i ozbiljnim izrazom lica nije pokazao nimalo smisla za komičnu dimenziju tog veselog trenutka. Reč je o čoveku srednje dobi u crvenoj polo majici, i preplanulog lica sa koga su se redovno emitovali tikovi i žmirkanja karakteristični za ljude sa problemom. On je tvrdio kako je kući, uz pomoć vaza, tanjira, escajga, porcelanske keramike uopšte, smislio ništa manje no šest novih muzičkih žanrova (!),lupajući i udarajući o iste. Ne zezam se. Da li je prošao u drugi krug nisam siguran, ali znam da je ovaj opskurni klip baš dugo odolevao na YouTube-u i Dailymotion-u, da bi onda potpuno iščezao.

FK „Winner Broker” iz Niške Banje

Fudbal se u Niškoj Banji za vreme SFRJ igrao pod okriljem lokalnog FK „Turist”, koji je uglavnom bio član niškog podsaveza, tj. područne lige i naniže. Onda ga je smutnih devedesetih, čovek sa nadimkom Koča, kontroverzni gospodin baš iz tog mesta, preimenovao u FK „Winner Broker”, uspevši da stigne sve do Druge lige Istok, koja je uz zapadnu grupu činila visok, drugi rang takmičenja u tadašnjoj hijerarhiji najpopularnijeg sporta kod nas. Klub je samo u toj jednoj sezoni uspeo da se domogne drugog ranga, da bi se onda tokom letnjeg prelaznog roka dogodio kolaps biznisa koji ga je održavao i potpomagao, a rezultati paralelno sunovratili. U poslednjoj sezoni koju je klub odigrao (1998/99), svi igrači pod ugovorom otišli su kojekude, a u prvom timu ostali su sve sami kadeti i podmladak koji je pristao da igra mufte, dakle skroz nespremni za konkurenciju. Neke utakmice gubili su i sa 17:0 ili 18:0, a kvota na njihovu pobedu u kladionicama bila je 1.10. Posle 21 odigranog kola, SR Jugoslaviju napao je NATO, pa je prvenstvo prekinuto, a oni završili tamo gde su od skoro samog početka i bili – na poslednjem mestu sa 21 porazom, i gol-razlikom 9:136. Nakon toga, takmičarski fudbal se u Niškoj Banji nije igrao celih dvanaest godina, sve do sezone 2011/12, kada je novoformirani FK „Koča” odigrao samo jednu sezonu, završivši je na poslednjem, 13. mestu lokalne beton lige bez ijednog boda, a onda u sledećoj 2012/13. skroz napustio takmičenje. Bubamara se u ovom nekada popularnom izletištu, kojem zadnjih godina pokušavaju da udahnu novi život, od tada više nije zakotrljala.

„Super deka”, i druge emisije koje je spalio NATO

Kažu da je upravo ovo bio razlog zbog čega su neke emisije iz programa Radiotelevizije Beograd netragom nestale. Takav je možda slučaj i sa „U zdravom telu zdrav duh” iz 1980., u kojoj je Branko Cvejić glumio mladića koji je svakog jutra svoje maloletne komšije (dečaka i devojčicu od oko 11 godina), terao da rade gimnastiku, trče, piju jogurt i uopšte vode uredan život. Onda je, sredinom 1980-ih, bila neka edukativna emisija za omladince, u kojoj su karatistkinja Tanja Petrović i glumac Maro Brailo delili lekcije mladima, povremeno gurnuvši jedno drugo u bazen radi komičnog efekta. Ali za jednu kvalitetnu mini-seriju mi je posebno žao.

Nijedna od ukupno sedam epizoda „Super deke” nije više dostupna za gledanje. Ali ima ko se seća! Zamišljena kao naša verzija engleske „Super bake”, koja je umela da leti sto metara u vis kad otvori kišobran, time pomažući policiji da lovi kriminalce, naš glavni heroj nije imao nikakve super moći, ali to nije značilo da se ne bi našao klincima iz komšiluka kad zatreba. Ljubiša Baja Bačić bio je personifikacija svačijeg dede: popustljiv i nikad preoštar, uvek naoružan nekim alatom ili domišljatošću kojim bi rešavao situaciju. Da li kada se iznenada pojavi da deci napumpa gume na biciklu, da li kada ode da namesti prozor koji su ona pre toga loptom razbila, ili da vrati novac koja su ukrala od roditelja da bi otišla u poslastičarnicu. Serija je snimana u periodu od 1984. do 1985., a prvi put prikazana 1986., da bi je potom naprasno skinuli s programa. Iz intervjua koji sam pronašao na Yugopapiru, čak ni samom Bačiću nije bilo jasno zbog čega se nekome nije dopala pa ju je prekinuo, mada naslućujem da je poslednja epizoda (u kome se kradu pare za šampite) bila ta koja joj je i presudila. Nakon nekoliko prikazivanja, čovek sa crvenom kapicom odleteo je zauvek u večnost, i tako zabeležen jedino u uspomenama naše generacije. Ne postoji više nijedna slika, niti jedan kadar niti scena iz serije da se pronađe. Bar dok nekim čudom negde ne ispliva VHS snimak, čemu se i dalje uzaludno nadam.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)