Leto na izdisaju. Kasno popodne ili rano izjutra odlazili bismo ponekad sa dedom na njivu. Deda bi upregao jednog od svoja dva konja u taljige, ispod sica stavio srp i lagano, jedva dodirujući sapi konja kamdžijom, uputio se ka nekoj obližnjoj njivi „da naseče”. Tako se to govorilo kada se odlazilo da se naseče malo zelenog kukuruza za ishranu stoke u domaćinstvu. Snop-dva ukraj njive, malo se očisti od naraslog korova i nazad kući pre mraka ili pre fruštuka. Tada je za nas decu najveća misterija u ovoj nepreglednoj ravnici, bio udaljeni plavičasti, brežuljkasti pojas koji je delio nebo i zemlju tamo negde jako, jako daleko. Deda bi samo odmahnuo rukom i rekao: „Ma, to su Karpati”. Tako su ti Karpati postali nedostižna egzotika, nerasvetljena misterija. A verovatno se u Banatu u svakom seoskom ataru istočni deo zove po Karpatima.
Daleke tajanstvene planine, ne zna se gde. Negde daleko u prohladnoj jutarnjoj izmaglici. Svetli sivoplavi, jedva prepoznatljivi oblici nekakvog brdovitog predela koji niče iz beskrajnog, blago zamagljenog horizonta banatske ravnice. Deda nije mogao da nam objasni gde je to. Našа radoznalost nije zadovoljena time što bi podigao ruku prema tek rođenom Suncu i govorio: „Tamo!!” Misterija je ostala. Kao da je ceo Istok bio ti Karpati. Ili su Karpati bili ono večito nepoznato što niko nije mogao pronaći i objasniti. Daleko, tajanstveno, neobjašnjivo.
Ni dedi niko nije objasnio gde je to. I njemu su samo pokazivali rukom duž sveže uzorane brazde i govorili: „Tamo!” Kao da ćeš, ako zagaziš u taj meki, mirišljavi paorski trag i kreneš za plugom tamo i stići. Kada pređeš deo puta možda i pomisliš da si bar na polovini, a onda shvatiš da je cilj i dalje negde u toj sivkastoj izmaglici sa plavim brdima u daljini i da mu se nisi približio. Ostarićeš hodajući za tragom pluga, skoro do kolena u crnoj, lepljivoj mirišljavoj zemlji. I nećeš stići na kraj brazde. Za tobom će samo graktati vrane čeprkajući po svežoj rani u potrazi za plenom.
Deda je otišao, više i ne pamtim kada, a ja posle toliko godina nisam otkrio tajnu. Saznao sam na časovima zemljopisa u školi da u Rumuniji postoji istoimena planina, ali tu nije bilo tajne: geografska širina i dužina, čista matematika. Niko nije razgrnuo onu jutarnju izmaglicu nad nežnim klasjem ječma i tek zarudelog žita i pokazao mi rukom: „To je ono što tražiš!”
SEOBE, Aleksandar Petrović, 1988 - 99
Ko su Srbi, kakva su oni iskušenja, zablude i tragedije kao narod prolazili ?
Iz sinopsisa Bore Draškovića
„Ja pravim delo u kome roman služi kao povod, inspiracija, misao vodilja. U njemu neće biti preslikavanja, kaze Petrović, to je i nemoguće. U najkraćem moja priča je priča o neverstvu u kome žena vara muza ratnika dok je na ratištu, i to sa deverom, što filmu daje dramsku kompaktnost i izražajnost.“
Vizuelni reljef izražava viziju Podunavlja“eksploziju i sudar prašine i blata sa najsuptilnijim dekorom unutar vremena (barok). Iz svega proizilazi nešto, što bih ja nazvao personifikacijom ljudskog genija i ljudske gluposti.“ A.P.
Beskrajni plavi krug. U njemu, zvezda.
https://youtu.be/ZZHd1qrJmeo
Seobe 1 (ceo film)
https://youtu.be/UsZusu_3Gio
O filmu
https://sh.m.wikipedia.org/wiki/Seobe_(film)
Milos Crnjanski – Mizera
https://youtu.be/XuCQJBdLCzk
Insert
https://youtu.be/Wy9pgaahyeI
Seobe 2 (ceo film)
https://youtu.be/_Tft2PoWZ-w