Kako se krote Kobre

Objavljeno 29.06.2024.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Kobre su zmije koje žive u Africi i Aziji, a od pre nekoliko decenija Kobre postoje i u Srbiji.

Prirodni neprijatelji kobri su mungosi i ljudi.

Ljudi su ih krotili juče, a krote ih i danas.

U ostatku sveta se kobre krote na isti način, a samo ovde potpuno drugačije jer ovdašnje Kobre svojim imenjakinjama nisu previše slične.

Kobrama se Srbi toliko i ne hvale već najčešće ističu kako imaju pitona, ali to za dalju priču i nije naročito važno.

Kobre inače žive same a okupljaju se samo pred parenje, dok ove naše žive i rade u grupi.

Kad su u opasnosti one inostrane kobre hoće da ujedu bilo koga, a ovdašnje Kobre su disciplinovane i izbirljive, i na komandu ujedaju isključivo slabije.

* * *

Kobre su zmije otrovnice iz porodice guja i nemaju nikakve veze sa izvesnim Edmundom Crnom gujom.

Edmund Crna guja je bio plemić a ja govorim o gmizavcima.

Plemići obično nisu gmizavci, ali ima gmizavaca koji ponekad umisle da su plemići.

Taj Edmund zapravo i nije postojao – on je izmišljeni lik iz britanske TV serije Crna guja (Blackadder) emitovane davnih osamdesetih prošlog veka.

Edmund Crna guja je bio inteligentan tip, cinik, kukavica, oportunista i sasvim solidan manipulator, ali nije krotio nikakve guje, pa ni kobre.

Imao je Edmund svog vernog slugu Boldrika, smrdljivog, prljavog i dozlaboga glupog.

Ni Boldrik nije krotio zmije.

Obojica su bili toliko zabavni da su svi koji su ih „upoznali” preko malih ekrana redovno govorili: „Super su! Da ih nema trebalo bi ih izmisliti!”.

Za ovdašnjeg Kobrokrotitelja i njegove boldrike će retko ko reći da su super i da bi ih, da kojim slučajem ne postoje, što pre valjalo izmisliti. Češće se čuje jedna druga rečenica koja glasi nekako ovako: „J**o ih onaj ko ih izmisli”.

* * *

Kobrokrotitelj je u ono vreme kada je na televiziji emitovana serija o Edmundu imao televizor, ali nije imao televizije.

Imao je i želju da poput Edmunda bude gospodar barem jednom smrdljivom boldrikolikom obliku života koji će u njemu kao gospodaru videti superiorno biće.

Želju je imao ali tada nije bilo nikoga ko bi u njemu video makar beloušku a kamoli Crnu guju.

No, kako to u životu ponekad biva, najbizarniji snovi onih ništa manje bizarnih snevača ovde ipak postanu stvarnost.

* * *

Kobrokrotitelju se oduvek dopadalo kad neki indijski krotitelj zmija duva u sviraljku, a iz pletene korpe se pojavljuje kobra koja se poslušno njiše u ritmu melodije.

Zamišljao je sebe kao tog svirača po čijem se muziciranju zmija kreće i uvija.

Nije mu se dopadalo jedino to što je postojala mogućnost da zmija u nekom trenutku otkaže poslušnost, da joj nešto drugo ili neko drugi skrene pažnju, pa da, nedobog, ujede svirača.

To je zaista opasna stvar, a on nije neko ko je sklon tome da sopstveno telo izlaže bilo čemu što je rizično i što može da mu naudi.

Neka pričaju da je kukavica i slabić, baš ga briga. On sebe tako ne vidi, a to mu je najvažnije.

Sebe nije hteo da menja, sve mu se tu dopadalo, zato je shvatio da treba da prilagodi i pristup dresuri, i zmiju koju će da dresira.

Trebala mu je neka lokalna vrsta koja izgleda opako, čije ime izaziva strah, a koja se ipak da dresirati do te mere da po njega bude potpuno bezopasna.

Ta zmija treba da reaguje na muziku, da na nju bude naviknuta i da prati samo ritam koji diktira šef orkestra ili komandant parade.

Dakle, to mora da bude neka vrsta koja je od svojih najranijih dana navikla da sluša komandu.

Kad je to shvatio, Kobrokrotitelju nije bilo teško da odredi ispod kog se kamena guja krije.

Guju će da nađe i dresira a boldrici ovde odavno stoje dobrovoljno u koloni.

Da bi eliminisao mogućnost zabune kod dresirane „vrste”, da spreči bilo kakvu mogućnost da se greškom povinuje nekome ko možda lepše i zavodljivije svira, rešio je da zvuk drvene frule zameni najglasnijim i najzavodljivijim zvukom na planeti, zvukom koji samo retki mogu da proizvedu.

Odlučio je da dresuru vrši šuškanjem svežnjevima posebne vrste papira za koju se odavno zna da „nema ni veru, ni rasu, ni naciju”, i da „vrti tamo gde burgija neće”.

Oni upućeniji u tajnu istoriju Srba tvrde da je Kobrokrotiteljev čukun-čukun-čukun deda bio osnivač, jedini član i prvi predsednik Zmijokrotiteljstvujščeg sovjeta serbskog – centralnog organa uprave – neke vrste kobrokrotiteljske vlade.

Ta čudesna veština je nakon smrti njenog osnivača otišla u duboku ilegalu, tačnije potpuno je zamrla, sve dok je Korbrokrotitelj nije ponovo oživeo i u tajne zanata počeo da uvodi najstarijeg sina.

* * *

U Africi i Aziji kobrama srce siđe u repove samo kad ugledaju mungosa, a čoveka se klone.

Ovde Kobrama srce siđe u pete kad ugledaju Kobrokrotitelja i njegovo najstarije dete.

Mungose, inače, nemamo.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)