Kad protegne se ispod kore
ona
kojoj sinovi utrobu pocijepaše
i mine strah od
žene
majke
života
Ja sakupiću rubove naborane haljine
i sašiti
novo srce za svečanu priliku
da paše
kao saliveno uz ovo lice i sliku
oboljelu od anemije
– vazduha treba
izliveno rudarsko okno
pretopljeno
je
u posljednji ciklus alhemije
presušen
je
plač iz kolijevke
Kad izbaci more
posljednje kosti pitomih fosila
ja sjedjeću na obali
prebirajući krše
u pozi djevojčice s razglednice
u kliše
zaglavljene
i obavezno snene
u bijelom
s jednom šiškom preko čela
prebačenom naizgled ovlašno
poziraću u slavu nevinosti i ponovnog rođenja
a
zapravo ću željeti da vrisnem odušno
i
pocijepam taj ram
– vazduha mi treba
ispod Heraklovih stuba
grčkih tragičara koji slave oceubistvo silovanje
majke
zemlje
žene
pravdajući ga neznanjem
umro mi je sram
i niko nije došao na sahranu
otišao je u spam
Kad ustane i protegne se ona
prašnjava
silovana
pocijepana
pogrebena
zemlja
majka
žena
u posljednjem kriku
epske završnice
koja ostaje bez daha
Kad odu i otac i brat i drug
ja vratiću se na ono naše mjesto ispod gvozdenog mosta
otkopaću nam davno urezana imena iz betona
prenijeti u Afriku
ih
ja postaću prsten vremena
stih
što zatvara krug
daleko od zemlje naših predaka
da ste mi mogli oprostiti
ispruženu ruku
(Iz zbirke odabranih pesama „Globus Hystericus”, BKG, 2021)
